Med je tisućama godina bio mnogo više od hrane i prirodnog zaslađivača. Prije razvoja suvremene medicine ljudi su ga upotrebljavali kod kašlja, grlobolje, probavnih tegoba, iscrpljenosti, rana, opeklina i različitih kožnih problema. Miješao se s ljekovitim biljem, mlijekom, vodom, vinom, octom, uljem i životinjskim mastima, ovisno o kraju, dostupnim namirnicama i znanju koje se prenosilo s generacije na generaciju.
Takvi pripravci nisu uvijek bili samo lijekovi u današnjem smislu. U njima su se često isprepletali iskustvo, vjerovanja, obiteljski običaji i znanja lokalnih travara, primalja, svećenika i drugih osoba kojima su se ljudi obraćali kada liječnik nije bio dostupan.
Danas znamo da neke tradicionalne primjene meda imaju znanstveno objašnjenje, dok su druge ostale dio kulturne povijesti ili su se pokazale neučinkovitima, pa čak i opasnima. Zato je važno razlikovati zanimljivu narodnu predaju od medicinski opravdane uporabe.
Med u narodnoj medicini Hrvatske
Narodna medicina na području Hrvatske nije bila jedinstven sustav. Razlikovala se između kontinentalnih, planinskih, primorskih i otočnih krajeva, ali su se u gotovo svim područjima koristile ljekovite biljke i namirnice koje su bile dostupne u kućanstvu.
Med je bio posebno vrijedan jer ga nije imala svaka obitelj u jednakim količinama. Bio je hrana, zaslađivač i sastojak različitih domaćih pripravaka. Njegova gusta struktura omogućavala je da se pomiješa s biljnim sokovima i prašcima, dok je ugodan okus olakšavao uzimanje gorkih ili aromatičnih biljaka.
Važan izvor znanja o starijoj hrvatskoj narodnoj medicini predstavljaju ljekaruše – rukopisne zbirke recepata i uputa za liječenje ljudi i životinja. Najstarije hrvatske glagoljske ljekaruše potječu iz 14. i 15. stoljeća, a kasnije su takve zapise često sastavljali i prepisivali svećenici, osobito franjevci. U njima su se spajali iskustveni postupci, uporaba bilja, starija mediteranska medicinska znanja te vjerska i magijska vjerovanja.
Med protiv kašlja i nadraženog grla
Jedna od najpoznatijih primjena meda u Hrvatskoj i susjednim krajevima bila je kod prehlade, kašlja i grlobolje.
Med se uzimao samostalno, otapao u mlijeku ili mlakom čaju te miješao s različitim biljkama. U domaćim pripravcima često su se pojavljivali kadulja, lipa, majčina dušica, sljez, trputac, luk, crna rotkva i hren. Recepti su se razlikovali od sela do sela i od obitelji do obitelji.
Med je u takvim pripravcima imao nekoliko uloga. Davao je slatkoću, povezivao sastojke u sirup ili pastu te ublažavao osjećaj suhoće i nadraženosti u ustima i grlu. Suvremena etnobotanička istraživanja pokazuju da se med u tradicionalnim pripravcima diljem svijeta vrlo često koristio kao nosač ljekovitih biljaka, posebno kod dišnih, probavnih i kožnih tegoba.
Takvi običaji prisutni su i danas. Žlica meda u mlakom čaju i dalje je jedan od najpoznatijih kućnih pripravaka tijekom hladnijeg dijela godine.
Med za snagu i oporavak
U narodnoj predaji med se povezivao sa snagom, plodnošću, zdravljem i dugim životom. Davao se osobama koje su se oporavljale od bolesti, djeci slabijeg apetita, starijim ljudima i osobama koje su obavljale težak fizički posao.
Često se kombinirao s orasima, lješnjacima, bademima, suhim voćem, mlijekom ili maslacem. Takve su mješavine bile energetski bogate i praktične u vremenima kada prehrana nije bila jednako raznolika tijekom cijele godine.
Iako su se medu pripisivale brojne sposobnosti „jačanja krvi“ ili „podizanja otpornosti“, takve izraze treba promatrati kao dio narodnog načina opisivanja zdravlja. Med je prije svega hrana bogata ugljikohidratima, a ne lijek protiv slabokrvnosti, infekcija ili drugih bolesti.
Melemi od meda za kožu i rane
U Hrvatskoj i regiji med se stavljao u različite domaće meleme za kožu, manje ozljede, ispucale ruke, čireve i opekline. Najčešće se kombinirao s voskom, svinjskom mašću, maslinovim uljem, biljnim sokovima ili smolom.
U tradicionalnoj medicini sela Prokoškog jezera u Bosni i Hercegovini med je imao važnu ulogu kao zaslađivač čajeva, sredstvo za očuvanje pripravaka i sastojak kozmetičkih proizvoda. Upotrebljavao se i kao podloga u tradicionalnim melemima koji su sadržavali bilje, smolu, mast ili maslinovo ulje, a nanosili su se na kožu i kod različitih vanjskih ozljeda.
Med se kroz povijest koristio na ranama i u mnogim drugim kulturama. Njegov visok sadržaj šećera, kiselost i određene prirodne tvari mogu otežati rast nekih mikroorganizama. Zbog tih svojstava med je ponovno postao predmet interesa suvremene medicine.
Ipak, između domaćeg meda za prehranu i meda namijenjenog liječenju rana postoji važna razlika. U suvremenoj medicini upotrebljava se posebno obrađen i standardiziran medicinski med, najčešće u obliku sterilnih obloga ili gelova. Obični med iz staklenke nije sterilan i ne bi ga trebalo samoinicijativno nanositi na duboke, inficirane ili kronične rane.
Neobična uporaba meda u staroj Dalmaciji
Jedan zanimljiv, ali danas neprihvatljiv primjer dolazi iz Dalmacije 19. stoljeća. Povijesni izvori pokazuju da se med, uz kamilicu, vidac, rosopas, majčino mlijeko, slinu i druge tvari, koristio u pučkom liječenju očnih bolesti.
To je dobar primjer zašto povijesne recepte ne treba automatski primjenjivati danas. Stavljanje običnog meda, biljnih pripravaka ili drugih nesterilnih tvari u oko može izazvati infekciju, ozljedu ili pogoršanje postojećeg problema. Kod tegoba s očima potrebno je obratiti se liječniku ili oftalmologu.
Med u narodnoj medicini susjednih krajeva
Na području Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, Slovenije i drugih dijelova Balkana med se upotrebljavao na vrlo slične načine kao u Hrvatskoj.
Dodavao se biljnim čajevima, sirupima i maceratima, miješao s lukom, češnjakom, orasima, koprivom i različitim ljekovitim travama. U pojedinim krajevima služio je kao osnova za meleme, dok su se med, vosak i propolis zajedno koristili u pripravcima za kožu.
Plehanska ljekaruša iz druge polovice 19. stoljeća, pronađena u franjevačkom samostanu u Bosni i Hercegovini, sadržava recepte za meleme, tinkture i druge pripravke. Pokazuje kako su se u regiji spajala lokalna iskustva s naslijeđenim znanjem iz starijih medicinskih tradicija.
U balkanskoj narodnoj medicini med nije uvijek bio glavni djelatni sastojak. Često je služio kao podloga koja je povezivala ljekovito bilje, poboljšavala okus pripravka i omogućavala njegovo lakše uzimanje.
Med u starom Egiptu
Stari Egipćani ubrajaju se među najpoznatije drevne korisnike meda. Upotrebljavali su ga kao hranu, dar bogovima, sastojak kozmetičkih pripravaka i sredstvo za njegu tijela.
Med se pojavljuje u velikom broju sačuvanih egipatskih medicinskih recepata, osobito u pripravcima za rane i kožu. Miješao se s mastima, biljkama i drugim sastojcima kako bi se dobila pasta ili obloga. Povijesni pregledi navode da se med u egipatskim medicinskim zapisima spominje stotinama puta.
Njegova uporaba vjerojatno se održala zato što su liječnici i iscjelitelji primjećivali da određene rane prekrivene medom ostaju vlažne, manje neugodno mirišu i u nekim slučajevima lakše zacjeljuju.
Med u antičkoj Grčkoj i Rimu
Stari Grci također su cijenili med kao hranu i lijek. Hipokratu, jednom od najpoznatijih liječnika antike, pripisuju se pripravci poput oksimela, mješavine meda i octa, te hidromela, napitka od meda i vode.
Takvi pripravci upotrebljavali su se kod kašlja, grlobolje, žeđi, povišene temperature i različitih probavnih tegoba. Med se nanosio i na kožu te miješao s biljnim i mineralnim sastojcima. Rimljani su preuzeli velik dio grčkoga medicinskog znanja i nastavili upotrebljavati med u prehrani, kozmetici i liječenju rana.
Med u indijskoj ayurvedskoj tradiciji
U ayurvedi, tradicionalnom indijskom medicinskom sustavu, med je poznat kao važna hrana i sastojak ljekovitih mješavina.
Često se koristio kao anupana, tvar koja prati drugi pripravak i olakšava njegovo uzimanje. U med su se miješali biljni prašci i začini, među kojima đumbir, kurkuma, crni papar i različite ayurvedske biljke.
Tradicionalno se upotrebljavao kod kašlja, probavnih tegoba, problema s kožom i osjećaja slabosti. Suvremeni povijesni pregledi potvrđuju da med u ayurvedi ima dugu tradiciju, ali to ne znači da su sve tradicionalne indikacije klinički dokazane.
Med u kineskoj tradicijskoj medicini
U kineskoj tradicijskoj medicini med se koristio za ublažavanje suhoće, kašlja i grlobolje te kao blagi sastojak pripravaka za probavu.
Služio je i kao vezivo pri izradi biljnih kuglica i pilula. Biljni prašci mogli su se pomiješati s medom kako bi se dobila masa koja se lakše oblikovala, čuvala i uzimala.
Med se u kineskoj, kao i u drugim azijskim tradicijama, nije promatrao samo kao samostalno sredstvo. Njegova je uloga često bila povezati i prenijeti druge sastojke pripravka. Povijesni pregledi bilježe da su drevni Kinezi med upotrebljavali kod rana i probavnih tegoba.
Med u arapskoj i islamskoj medicini
Med ima posebno mjesto i u islamskoj kulturi. Spominje se u Kuranu, što je pridonijelo njegovu velikom simboličkom i zdravstvenom značenju u muslimanskom svijetu.
Arapski i perzijski liječnici koristili su med u pripravcima za probavu, dišne tegobe, rane i oporavak. Perzijski liječnik Ibn Sina, na Zapadu poznat kao Avicena, opisivao je med u svojim medicinskim djelima i preporučivao ga u različitim kombinacijama.
U tim je tradicijama med često miješan s crnim kimom, biljnim uljima, začinima i ljekovitim biljem. Kombinacija meda i crnog kima i danas je jedan od najpoznatijih tradicionalnih pripravaka Bliskog istoka i sjeverne Afrike.
Zašto se med koristio u gotovo cijelom svijetu?
Različite kulture koje nisu uvijek bile u izravnom kontaktu pronašle su slične načine uporabe meda. Za to postoji nekoliko mogućih razloga.
Med je sladak i energetski bogat, pa je bio vrijedan u vremenima kada rafinirani šećer nije bio lako dostupan. Njegova gustoća omogućavala je izradu sirupa, pasti i melema. Mogao je ublažiti gorak okus biljaka i pomoći da se biljni prašci lakše progutaju.
Osim toga, med sadrži vrlo malo slobodne vode dostupne mikroorganizmima, prirodno je kiseo i u određenim uvjetima proizvodi male količine vodikova peroksida. Neke vrste meda sadrže i druge spojeve koji pridonose antimikrobnom djelovanju. Zbog toga određeni medovi mogu usporiti rast pojedinih bakterija, osobito kada se primjenjuju izravno na površinu.
Ljudi u prošlosti nisu poznavali bakterije niti kemijski sastav meda, ali su iskustvom mogli primijetiti da se med razlikuje od mnogih drugih namirnica i da se dobro čuva.
Tko treba biti oprezan s medom?
Med se ne smije davati djeci mlađoj od 12 mjeseci. Može sadržavati spore bakterije Clostridium botulinum, koje u probavnom sustavu dojenčeta mogu izazvati ozbiljnu bolest, dojenački botulizam.
Osobe alergične na med ili druge pčelinje proizvode također trebaju biti oprezne. Budući da je med najvećim dijelom sastavljen od šećera, osobe s dijabetesom trebaju ga uračunati u ukupan unos ugljikohidrata.
Umjerenost je važna i zbog zdravlja zuba, osobito ako se med često uzima samostalno ili prije spavanja.
Narodna mudrost koju danas možemo promatrati drugim očima
Povijest meda u narodnoj medicini pokazuje koliko su ljudi pažljivo promatrali prirodu i pokušavali iskoristiti ono što im je bilo dostupno. Neki su postupci nastali na temelju korisnih iskustava, dok su drugi bili povezani s pogrešnim vjerovanjima i nedostatkom boljih mogućnosti liječenja.
Danas med ne trebamo promatrati ni kao čudotvoran lijek ni samo kao običan zaslađivač. On je vrijedna prirodna namirnica s dugom kulturnom poviješću i određenim svojstvima koja su zanimljiva i suvremenoj znanosti.
Žlica domaćeg meda u mlakom čaju, na kruhu ili kao dio uravnotežene prehrane može ostati lijep dio naše obiteljske tradicije.
